Lik jezika, krajolik

Vladimir Vidrić: Pejzaž

U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele,
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele.

I nebo se plavi visoko,
Kud nečujno laste plove; –
Pod brijegom iz crvenih krovova
Podnevno zvono zove.

A dalje iza tih krovova
Zlatno se polje stere
Valovito, mirno i spokojno –
I s huma se humu vere

(iz zbirke Pjesme, 1907)

***

U svojoj pjesmi pjesnik crta „pejzaž“ kao impresionističan pastel. Stih za stihom nam s ograničenim sredstvima pred oči stavlja kasno-ljetnu seosku scenu. Lijep je početak, gorak je kraj.

Prva kitica vodi pogled od trave preko pčele i drveta do oblaka, dakle do neba. Druga strofa počinje gdje je stala prethodna, s neba, i završava se kod crkvenog zvona, a posljednja četiri reda prate njegov zvuk šireći time vidik u daljinu. Iz opisa viđenog postaje vizija. Svaki stih izdiše tišinom, zadovoljstvom, mirom.

Kao poentilisti Vidrić je stavljao čiste boje na svoje lirsko platno – žuto, bijelo, plavo, crveno. Uz to zuje pčele, zlaćane. Osjeća se sunce na licu uz lektiru.

Posljednja kitica vraća se na zemlju. S riječu „spokojno“ asocijacija se okreće na smrt, a poslijednji stih upozorava na viječni tok prirode – biljke rastu iz sjemena, cvjetaju, nose plod i trunu. Pepeo pepelu. Zapravo bivanje i nestajanje je tema ove pjesme, opisan trenutak ljepote samo simbol za prolaznost čovjeka, koji ga doživi.

Zagreb, 8. srpnja 1999

Interpretaciju Vidrićeve pjesme sam pisala tokom četvorotjednog jezičnog kursa Matice Hrvatske, kao zadatak (malo sam je ipak naknadno redigirala). Bio mi je prvi put da sam se vratila u Zagreb, posljednji boravak bio je još prije rata. Strašno sam bila uzbuđena, nisam znala šta me očekuje, čulo se tad kao što se sada čuje da sam učila taj jezik u Beogradu, kažem i drugi put i jok i jelda. Ali najstrašnije što se dogodilo bila je napomena da ne mešam obe varijante – što mi je do dan danas teško. Kažem i bok! i što? i tisuća. Miksam. Jezićni koktel, živ(j)eli!